 |
Vrijeme kada je Zapad želio da islam zaustavi kršćanski ekstremizam
Zamorna rasprava oko toga da li je islam nasilniji od drugih religija, nažalost, ne jenjava. Nedavna rasprava između Reze Aslana, Bill Mahera i neuroznanstvenika Sam Harrisa – koji su (posljednja dvojica) na Maherovoj emisiji tvrdili kako je islam “majka svih zala” – pokrenula je hiljade blogova i zajedljivih tweetova.
Prošlosedmično pisanje u Washington Postu Fareeda Zakarie priznaje postojanje neugodne razine netolerancije u nekim većinski muslimanskim zemljama, ali je naglasio kako takve društvene anomalije ne mogu biti teret stavljen na pleća cijele religije. “Dakle, strategija reforme islama”, kaže Zakaria i postavlja pitanje Maheru, Harrisu i njihovim pristalicama, “želite reći 1,6 milijardi muslimana, od kojih su mnogi pobožni i revnosni, da je njihova religija zloća i da je trebaju prestati uzimati za ozbiljno”.
Pozadina ovog razgovora je ratno dejstvovanje američkih snaga protiv ekstremnih militanata ISIL-a, kao i stalna prijetnja terorističkih grupa na drugim mjestima, a koji nose obilježja puritanskog oblika islama. Glavni neprijatelj fundamentalizma je Zapad, trenutna avet. No, mnogi će se složiti da to nema velike veze sa islamom.
U svakom slučaju, islam i oni koji ga prakticiraju nisu uvijek bili percipirani kao takva kulturna prijetnja. Samo nekoliko decenija ranije, SAD i njeni saveznici na Zapadu nisu imali nikakvih dvojbi oko poticanja islamističkih militanata u borbama sa Sovjetima u Afganistanu. Gledajte još dalje, bilo je i vrijeme kada su glasovi na Zapadu vidjeli zajednicu islama kao glavnog ideološkog protivnika zajedničkog neprijatelja (komunista).
Vratite se u 1830. utjecajna skupina dužnosnika u Velikoj Britaniji – tada najmoćnijeg carstva na Zapadu, koje se klelo u liberalne vrijednosti i slobodnu trgovinu – sve je više zabrinuto zbog rastuće moći Rusije. Od središnje Azije do Crnog mora, nedavno osvojene oblasti Rusije bacile su sjenu nad britanskim kolonijalnim interesima u Indiji i Bliskom istoku. Potencijalno rusko osvajanje Istanbula, glavnog grada slabašnog Osmanskog carstva, značilo bi da ruska mornarica ima slobodan pristup Sredozemnom moru – gotovo nezamislivom scenariju za Britaniju i druge evropske sile.
Tako su među diplomatama i novinarima počeo širiti ruskofobijski narativ. Bio je to ideološki sukob civilizacija. Uostalom, počevši s Katarinom Velikom krajem 18. stoljeća, Rusi su u svojim religioznim izrazima osmislili vlastita osvajanja: vratiti Istanbul, nekadašnje središte pravoslavnog kršćanstva i, kako je to rekao jedan od njenih omiljenih dvorskih pjesnika, “napredovati kroz križarski rat” na Svetu Zemlju i “pročistiti rijeku Jordan”.
Takvo kršćansko zanesenjaštvo zadobilo je malo simpatija kod ostalih, nepravoslavnih kršćana. Jeruzalem u 19. stoljeću još uvijek je bio mjesto žestokih uličnih borbi među kršćanskim sektama, koje su raspirivale Osmanlije. Rusko pravoslavno prozelitiziranje katolika u Poljskoj ljutilo je evropske katoličke nacije, poput Francuske.
Baron Ponsonby, britanski veleposlanik u Istanbulu tokom 1830-ih, odlučio je da je posao spriječavanja ruske ekspanzija “sveti cilj”. U članku u brošuri “British and Foreign Review”, koji je objavljen u Velikoj Britaniji 1836. godine, vidio je Osmanlije kao “jedini bedem Evrope protiv Moskovljana, civilizacije protiv barbarizma”. Rusija je u nekim slučajevima, predstavljana nazadnim, praznovjernim društvom u kojem se seljaci još uvijek rade kao polurobovi, a monarhi vladaju kao tirani, bez parlamentarne kontrole i liberalnih osjećaja. Osmanlije, koje su krenule vlastitim putem reformi, izgledali su povoljniji u usporedbi sa Rusima.
David Urquhart, poduzetni agent i kolega Barona Ponsonbyja u Istanbulu, postao je jedan od najvažnijih promotora Osmanlija i islamske kulture u britanskim političkim krugovima. Njegovi zapisi o prijetnji Rusije oblikovali su mišljenja mnogih u Velikoj Britaniji u to doba, uključujući i Karla Marxa. Urquhartovo vrijeme provedeno među plemenima sjevernog Kavkaza napravilo je put za decenije romantične evropske idealizacije hrabrih muslimanskih boraca protiv Rusije.
Urquhart se vratio s putovanja u Turskoj i drugih mjesta uvjeren da je osmanski način života bio bolji za njih. “Ako bi London bio [muslimanaki]”, napisao je , “stanovništvo bi se redovito kupalo, imalo bolju i bogatiju večeru, i preferiralo vodu umjesto vina ili rakije, džina ili piva.” Kasnije će pokrenuti velik dio neuspješnih pokreta kako bi kulturu turskih kupatila uveo u prohladnu kišovitu viktorijansku Britaniju.
Usredotočujući se na teritorij pod nadzorom Osmanlija, Urquhart je pohvalio vladavinu carstva nad mnogim kršćanskim zajednicama i drugim sektama – na primjer, zaraćenim Druzima i Maronitima u Levantu ili nadvladavanju grčkih pravoslavaca i Armena.
Gornja historijska lekcija ne znači klevetanje Rusa i hvaljenje Osmanlija, carstva koje je izazvalo mnoge nesreće i pokolje. Sam Urquhart imao je mnogo oponenata i protivnika u Britaniji, osobito onih koji su htjeli da Britanija bude manje otvoreno antagonistična prema Rusiji. (Rusija, Osmansko carstvo, Britanija i Francuska na kraju su se bavili uveliko besmislenim i vrlo krvavim Krimskim ratom 1850-ih).
No, to samo pokazuje kako politika jedne ere oblikuje svoj dijalog sa kulturama i narodima. To je sada manje važno nego prije gotovo dva stoljeća.
Piše: Ishaan Tharoor
Izvor: Washington Post
Zamorna rasprava oko toga da li je islam nasilniji od drugih religija, nažalost, ne jenjava. Nedavna rasprava između Reze Aslana, Bill Mahera i neuroznanstvenika Sam Harrisa – koji su (posljednja dvojica) na Maherovoj emisiji tvrdili kako je islam “majka svih zala” – pokrenula je hiljade blogova i zajedljivih tweetova.
Prošlosedmično pisanje u Washington Postu Fareeda Zakarie priznaje postojanje neugodne razine netolerancije u nekim većinski muslimanskim zemljama, ali je naglasio kako takve društvene anomalije ne mogu biti teret stavljen na pleća cijele religije. “Dakle, strategija reforme islama”, kaže Zakaria i postavlja pitanje Maheru, Harrisu i njihovim pristalicama, “želite reći 1,6 milijardi muslimana, od kojih su mnogi pobožni i revnosni, da je njihova religija zloća i da je trebaju prestati uzimati za ozbiljno”.
Pozadina ovog razgovora je ratno dejstvovanje američkih snaga protiv ekstremnih militanata ISIL-a, kao i stalna prijetnja terorističkih grupa na drugim mjestima, a koji nose obilježja puritanskog oblika islama. Glavni neprijatelj fundamentalizma je Zapad, trenutna avet. No, mnogi će se složiti da to nema velike veze sa islamom.
U svakom slučaju, islam i oni koji ga prakticiraju nisu uvijek bili percipirani kao takva kulturna prijetnja. Samo nekoliko decenija ranije, SAD i njeni saveznici na Zapadu nisu imali nikakvih dvojbi oko poticanja islamističkih militanata u borbama sa Sovjetima u Afganistanu. Gledajte još dalje, bilo je i vrijeme kada su glasovi na Zapadu vidjeli zajednicu islama kao glavnog ideološkog protivnika zajedničkog neprijatelja (komunista).
Vratite se u 1830. utjecajna skupina dužnosnika u Velikoj Britaniji – tada najmoćnijeg carstva na Zapadu, koje se klelo u liberalne vrijednosti i slobodnu trgovinu – sve je više zabrinuto zbog rastuće moći Rusije. Od središnje Azije do Crnog mora, nedavno osvojene oblasti Rusije bacile su sjenu nad britanskim kolonijalnim interesima u Indiji i Bliskom istoku. Potencijalno rusko osvajanje Istanbula, glavnog grada slabašnog Osmanskog carstva, značilo bi da ruska mornarica ima slobodan pristup Sredozemnom moru – gotovo nezamislivom scenariju za Britaniju i druge evropske sile.
Tako su među diplomatama i novinarima počeo širiti ruskofobijski narativ. Bio je to ideološki sukob civilizacija. Uostalom, počevši s Katarinom Velikom krajem 18. stoljeća, Rusi su u svojim religioznim izrazima osmislili vlastita osvajanja: vratiti Istanbul, nekadašnje središte pravoslavnog kršćanstva i, kako je to rekao jedan od njenih omiljenih dvorskih pjesnika, “napredovati kroz križarski rat” na Svetu Zemlju i “pročistiti rijeku Jordan”.
Takvo kršćansko zanesenjaštvo zadobilo je malo simpatija kod ostalih, nepravoslavnih kršćana. Jeruzalem u 19. stoljeću još uvijek je bio mjesto žestokih uličnih borbi među kršćanskim sektama, koje su raspirivale Osmanlije. Rusko pravoslavno prozelitiziranje katolika u Poljskoj ljutilo je evropske katoličke nacije, poput Francuske.
Baron Ponsonby, britanski veleposlanik u Istanbulu tokom 1830-ih, odlučio je da je posao spriječavanja ruske ekspanzija “sveti cilj”. U članku u brošuri “British and Foreign Review”, koji je objavljen u Velikoj Britaniji 1836. godine, vidio je Osmanlije kao “jedini bedem Evrope protiv Moskovljana, civilizacije protiv barbarizma”. Rusija je u nekim slučajevima, predstavljana nazadnim, praznovjernim društvom u kojem se seljaci još uvijek rade kao polurobovi, a monarhi vladaju kao tirani, bez parlamentarne kontrole i liberalnih osjećaja. Osmanlije, koje su krenule vlastitim putem reformi, izgledali su povoljniji u usporedbi sa Rusima.
David Urquhart, poduzetni agent i kolega Barona Ponsonbyja u Istanbulu, postao je jedan od najvažnijih promotora Osmanlija i islamske kulture u britanskim političkim krugovima. Njegovi zapisi o prijetnji Rusije oblikovali su mišljenja mnogih u Velikoj Britaniji u to doba, uključujući i Karla Marxa. Urquhartovo vrijeme provedeno među plemenima sjevernog Kavkaza napravilo je put za decenije romantične evropske idealizacije hrabrih muslimanskih boraca protiv Rusije.
Urquhart se vratio s putovanja u Turskoj i drugih mjesta uvjeren da je osmanski način života bio bolji za njih. “Ako bi London bio [muslimanaki]”, napisao je , “stanovništvo bi se redovito kupalo, imalo bolju i bogatiju večeru, i preferiralo vodu umjesto vina ili rakije, džina ili piva.” Kasnije će pokrenuti velik dio neuspješnih pokreta kako bi kulturu turskih kupatila uveo u prohladnu kišovitu viktorijansku Britaniju.
Usredotočujući se na teritorij pod nadzorom Osmanlija, Urquhart je pohvalio vladavinu carstva nad mnogim kršćanskim zajednicama i drugim sektama – na primjer, zaraćenim Druzima i Maronitima u Levantu ili nadvladavanju grčkih pravoslavaca i Armena.
Gornja historijska lekcija ne znači klevetanje Rusa i hvaljenje Osmanlija, carstva koje je izazvalo mnoge nesreće i pokolje. Sam Urquhart imao je mnogo oponenata i protivnika u Britaniji, osobito onih koji su htjeli da Britanija bude manje otvoreno antagonistična prema Rusiji. (Rusija, Osmansko carstvo, Britanija i Francuska na kraju su se bavili uveliko besmislenim i vrlo krvavim Krimskim ratom 1850-ih).
No, to samo pokazuje kako politika jedne ere oblikuje svoj dijalog sa kulturama i narodima. To je sada manje važno nego prije gotovo dva stoljeća.
Piše: Ishaan Tharoor
Izvor: Washington Post
NAPOMENA: Komentarisanje članaka na portalu dozvoljeno je samo registrovanim i stoga molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja.